Nikola Jokić, čovek koji ponovo tera ljude da nameštaju alarme za 3-4 ujutru ne bi li uhvatili makar i pola sata njegove košarkaške magije.

O ovom momku je u poslednjih dva meseca toliko toga ispričano da bi sada bilo deplasirano ponavljati sve te klišee (ćevapi, riblji paprikaš, košarkaški IQ, litri Koka-Kole, konji koji jure, bla bla bla bla bla…), ali ipak pokušajmo da ukratko sumiramo šta se tu sve desilo da odjednom vodeći svetski košarkaški analitičari govore o ovom momku kao novom potencijalnom članu kuće slavnih.

Kada je u „novom srpskom talasu“ pretprošlog leta troje naših košarkaša stiglo u NBA, od Jokića se nekako najmanje očekivalo. Bobi Marjanović stigao je na krilima odlične sezone u Crvenoj Zvezdi, dok je Nemanja Bjelica godinama važio za jednog od najkvalitetnijih igrača u Evropi. Jokić je na CV-u dotad imao tek par seniorskih sezona u Mega Leksu, sasvim dobrih sezona da se ne lažemo, ali njegovo iskustvo bilo je ograničeno isključivo na ABA ligu i KLS. Ipak, skauti su u njemu videli nešto posebno, i sada možemo da kažemo da nisu pogrešili. Nakon prve sezone, u kojoj je igrao dovoljno dobro da zaintrigira širu američku javnost, Jokić je prosto eksplodirao sredinom druge sezone nakon ulaska u startnu petorku.

U svojoj istoriji, Denver je (izuzmemo li ovde ABA boravak) tri puta bio interesantan ljubiteljima košarke. Prvi put za vreme mandata trenera Daga Moa (1982-1989), kada su Nagetsi vođeni Aleksom Inglišom, Kikijem Vandevejom i kasnije „Fetijem“ Leverom bili jedna od najzabavnijih, ako ne i najuspešnijih, ekipa u ligi, uz izuzetno visok broj postignutih poena po meču. Drugi put sredinom devedesetih, kada su Dikembe Mutombo, Brajant Stit, Robert Pek, Mahmud Abdul-Rauf i drugi napravili jedan od najvećih šokova u NBA istoriji izbacivanjem favorizovanih Pejton-Kemp Soniksa. Treći put kada je Karmelo Entoni ujahao u grad, a nedugo za njime i Alen Ajverson. Ipak, samo su dva puta košarkaši iz grada u Stenovitim Planinama stigli do finala Zapada – 1985. i 2009. U oba navrata, bolji rival bili su Los Anđeles Lejkersi.

Sada, sa Nikolom Jokićem u sastavu, deluje da je nebo granica. Mlado „grumenje“ trenera Majka Melouna gladno je pobeda i partija u plej-ofu, koji im izmiče već tri godine unazad. Otkako je Jokić postao starter, svaki igrač Denvera je potencijalna 20+ pretnja. Njegove dodavačke sposobnosti sa visokog posta potpuno su transformisale napadačku koncepciju ove ekipe – sada svi utrčavaju u reket znajući da je svaki uspešan prolaz skoro izvestan pas za lake poene.

Ali to nije sve – Jokić vas može kazniti i kao napadač u reketu, a i van reketa. Mnogi su ga već uporedili sa Divcem, mada uzmimo u obzir da je Vlade „plej-centar“ u NBA postao tek u Prinston sistemu koji su Pit Keril i Rik Adelman uobličili u Sakramento Kingsima. Jokić takođe deluje kao mnogo kvalitetniji skok-šuter od Vlade, i ovo je dosta bitan element u njegovom napadačkom arsenalu. Treneru Melounu nije trebalo dugo da shvati šta ima u sastavu, pa sad tako Denver uveliko svira po Nikolinim notama.

Izvor: Vice

Dodaj komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ažurira se svakih 2 min

Follow Nikola on FB